Jesmo li danas svi Gorazdevac ili nismo? Modernije je biti Pariz!


Saša Petrović iz Goraždevca i njegovih petoro čeljadi, komšinka Milunka Bukumirić, Kolašinci, Vuksanovići, preživeli su jutros u zoru oružani napad Albanaca na njihove kuće, na njihovu imovinu. Rafalima iz automatskih pušaka razoren je spomenik žrtvama NATO bombardovanja u njihovom selu, šarali su rafali po njihovim domovima, srećom pa su Petrovići spavali u sobama na drugoj strani ulice.

Satima već, od zore, čekam da se oglasi Maja Kocijančič, Euleks misija iz Prištine, da se oglase briselski komesari, da kažu slovo makar da to ne može tako, da oružani napad „kalašnjikovima“ na kuće mirnih građana nije u evropskoj tradiciji – džaba čekanje. Ćute evropski komesari, neće oni ni slovo reći, a ako koju i prozbore više će paziti da slučajno ne uvrede svoje mezimce Albance, da ih slučajno ne obeshrabre u pokretanju sličnih akcija kojih će, ne sumnjam, tek biti.

Ćuti danas i Podgorica, barem onaj njen deo koji je pre koju nedelju dana u Parizu podigao ruku da Kosovo, da ove koji su noćas pucali na Srbe u Goraždevcu, prime u UNESKO, da „kalašnjikovima“ čuvaju srpske crkve i manastire. A baš sam jutros rad bio čuti šta u Podgorici kažu za noćašnju akciju novopečenih saveznika. A, kako mi se čini, Podgorica ima i moralnu obavezu da prozbori koju o napadima na Srbe, jer, oni su među prvima priznali Kosovo kao nezavisnu državu, dali Prištini i Albancima krila na putu kojim koračaju.

No, nije meni danas što ćute Brisel i Podgorica, što oni koji su noćas rafalima pucali na Srbe po Goraždevcu nikad neće biti ni traženi ni nađeni, danas je meni što ćuti Srbija, što ćuti Beograd, što ćuti „krug dvojke“… Što ćute akademici i naučnici, srpske perjanice i mislioci, što ćute društveni i humanitarni radnici, što ćute političari, pisci i pesnici, što jutros nemade ni jednog jedinog da kaže slovo, da podrži one mučenike u Goraždevcu koji danas ne znaju kako će doveče zanoćiti i hoće li ujutru osvanuti! Što u Srbiji nema danas ni trunke ono ozlojeđenosti, onog ogorčenja, koje osetimo posle terorističkih napada širom sveta!

Zaista, jesu li i Srbi na Kosovu ljudi? Imaju li dušu, imaju li decu, brinu li za njih? Imaju li i oni pravo na miran život, na noć bez rafalne pucnjave? I, je li napad na Srbe u Goraždevcu napad na Srbiju i na sve njene građane, ili možda nije? Jesmo li svi mi u Srbiji danas Goraždevac ili možda nismo? Da li je trebalo da oni koji su noćas pucali na kuće Srba u Goraždevcu naprave masakr, ubiju nekoga da se mi setimo da i Goraždevac postoji, da tamo naši sunarodnici žive, zašto ne reći, u neprijateljskom okruženju.


Pa, šta bi bilo da je noćas rafalima napadnuta nečija kuća u Belgiji ili Holandiji, da je razoren spomenik, zapaljena kola, kiosk, narod isprepadan na smrt… Da li bi to bio terorizam u najosnovijem obliku, ili bi svi ćutali, prešli preko toga kao da su bačene dve petarde… Ali, bila je i 2004. bile su desetine i stotine popaljenih srpskih kuća i crkava, desetine pobijenih Srba, pa – nikom ništa. Koga još briga za oružani napad na srpsko selo.

Meni danas jedno pitanje ne izlazi iz glave. Kako li je onoj šaci Srba u Goraždevcu danas, kako li je njihovim sunarodnicima u drugim enklavama širom Kosova. Kako li noć koja dolazi čekaju, boje li se za decu i za sebe?

Jasna je i ovde, kao i u stotinama sličnih napada na Kosovu, poruka i Albanaca i Brisela. Albanci hoće reći da će učiniti sve da Kosovo jednog dana, bliskog, bude etnički čisto, da na njemu nema mesta za Srbe. Brisel da ga Srbi na Kosovu ne zanimaju i da neće ni prstom mrdnuti da ih zaštite. Jer, da su hteli da stanu iza Srba, do sada bi valjda uhvatili i osudili makar jednog Albanca od onih koji iz noći u noć pale srpske kuće, pucaju na ljude, kradu stoku, otimaju zemlju, ruše crkve.

I šta se to sa nama, kao sa narodom dogodilo? Je li u nama, ako smo već nacionalni ponos odavno izgubili, pa jedan po jedan, bespogovorno, ispunjavamo ultimatume belosvetskih hohtašlera koji nas beskrupulozno ucenjuju, ostao barem tračak samilosti?

Možemo li mirno spavati dok na naše sunarodnike, našu braću po krvi i veri pucaju iz noći u noć. Možemo, možemo…

I možemo li ostati nemi na priču o Nataši Marković, poslednjoj Srpskinji iz sela Brežnik kod Peći, koju Albanci godinama napadaju, prete joj da će biti zaklana, silovana, a ona na sve to kaže tek – „neka biju, neka prete, neka ubiju, ali ja sa moje očevine ne idem“… Možemo, možemo…

Zaista, šta bi sa nama? Jesmo li danas svi u Srbiji Goraždevac, ili, možda nismo? Jer, modernije je biti Pariz!

(Zoran Šaponjić, Iskra)/intermagazin.rs