Statistika - Mi Srbi imamo dusu


Lažu nas! To više i nije novost, pitanje je dokle će nastaviti da nas varaju, lažu, kradu a da mi to nemo i olako prihvatamo. Zar trebaju statistike koje nam serviraju preko medija da nam uređuju život? Verujemo li onome što osećamo na svojoj koži ili političarima i medijima? Svako od nas treba da pogleda sebe, u sebe i oko sebe i znače nedvosmisleno šta je istina. Tačno je recimo da Kineza ima mnogo, kažu preko 1.350.000.000. Ako je verovati tim brojevima možda im je donekle tačna i statistika da je svaki peti čovek na planeti Kinez. Moramo samo biti svesni da je to neka njihova statistika. To i dalje sigurno ne znači da je svaki peti član naše porodice Kinez. Ne, i dalje smo svi Srbi bez obzira zašto i šta njihove statistike pokazuju.

Mi Srbi imamo dušu, a ona ima neke svoje druge statistike. One koje nisu relativne upravo one koje nikad ne lažu. Ta svetosavska statistika jasno kaže da ako ne budemo svojoj Otadžbini vratili ljubav kojom nas je ona darivala izgubićemo i sebe i Otadžbinu. Naša statistika će uvek biti vera, pravda, čast, istina i Otadžbina. Ta statistika je ona jedina istinita i ne zavisi od trenutnih prilika. Duša Srbinova se nikad nije vodila potrebama određene klike, nikad nije išla za trenutnim. Svetosavac zna da nema istine ako ne bude poštovao svoje pretke i sebe.




„ Ako želiš biti poštovan, najpre moraš poštovati sam sebe, samo tako možeš učiniti da te drugi poštuju.“

Fjodor Mihajlovič Dostojevski


Izvini Srbijo što smo ikad poverovali lažima. Izvini što smo svoju Majku time izneverili. Oprosti nam što smo na trenutke padali ne poštujući ni sebe ni tebe. Izvini, oprosti ako možeš ipak smo samo obični smrtnici koji neki put ne vide kuda smo krenuli. Kao ljudi, kao grešnici događalo nam se da krenemo za onim što čujemo a što tako lepo zvuči. Dešavalo nam se da poverujemo u te zapadne statistike, zaboravljajući da je u pokvarenom zapadnom svetu istina uvek prva žrtva. Oprosti nam Otadžbino, zadobićemo svojim delima u budućnosti ponovo tvoje poverenje. Probudićemo se, ipak smo mi Srbi. Nećemo dozvoliti da zbog naše nepromišljenosti bez Otadžbine ostavimo sledeće pokolenje.

„OTADŽBINI“

Krv rođena me sveg sažiže vrela;
U suzama se pokajničkim kupam:
Sa svetim strahom, pogružena čela,
Pred žrtvenik Ti grešnom nogom stupam.

Jest’, ja sam silno grešan prema Tebi,
Ja nisam išo putem Tvojim svetim;
Ja sam se samo starao o sebi,
A nikad Tebe, Majke da se setim!

Do sad sam bio sebičan i ružan:
Za svoje bole ja sam samo znao,
Bez osećanja da sam Tebi dužan,
I da ti ništa, ništa nisam dao!

Al’ danas ljutu ja osećam grižu
Do same srži svake svoje kosti,
I plačem: suze jedna drugu stižu,
I grcam: „Majko, molim te, oprosti!

Krv moja srpska žeže me i pali!
U grlu glas mi treperi i grca!
Ko vrelo gvožđe duša mi se kali
U ognju krvi i suzi što vrca!

I evo Ti se teškom kletvom kunem:
Zvezdanim plavim nebom nada sobom,
I zemljom, gde ću mrtav sam da trunem —
Životom svojim, zemaljskim, i grobom,

Životom večnim — i raspetim Bogom,
Da neću više grešit se o Tebe:
Po tvom ću putu ići čvrstom nogom,
Zaboraviti na samoga sebe!“

Velimir Rajić



Neka se zapad i dalje koristi svojim oružjem – lažima, oni veruju u njegovu snagu i ono jeste opasno ali samo za onog ko istinu ne potraži. Srce svetosavca živi u svetoj istini, njom se uvek ponosilo kroz vekove i tako i uspelo da preživi. Nova vremena donela su nam i nove probleme, iskušenja i skrivene neprijatelje. Neoprezna duša pada po neki put u njihovu zamku, ali sa svojom čistotom osećanja brzo uviđa da u takvoj sredini ne može da živi. Nikome više ne smemo dozvoliti da mrači ime srpsko.

Poznato je nama da nije svinja onaj ko je u kalj upao nego onaj ko u tom kalju želi da živi. Zato ćemo svinje ostaviti u njihovom prirodnom staništu, a svoju Otadžbinu očistiti od prljavštine koju su nam uneli dok ih nismo prepoznali. Nije danas lako odmah prepoznati ko je ko, promenilo se sve. Svi su naučili da se pritaje niko više ne istupa otvoreno sa svojim stavom, čini se da se svi kriju pod zastavom neke izmišljene statistike. Pokušavaju da nas zavaraju pa najčešće plove pod tom lažnom zastavom prikazujući je kao prijateljsku. Tako prikriveni traže unutar naše sredine kvislinge da bi zajedno sa njima uspeli da skinu našu zastavu i da onda obuku svoja prava odela.

I ako su davno prošla vremena gusara sada moramo biti još oprezniji. U onim vremenima kada su gusari harali morima ljudi su se plašili njihove snage i izgleda, njihovog iznenadnog napada. Mislilo se tada da su to najstrašniji kriminalci, da nikad neće biti gorih. Danas kada sagledamo ta prošla vremena vidimo da nije baš tako. Tačno je da su gusari bili strašni, da su bili zli. Sigurno da je bilo teško uvek se izboriti sa njima, pogotovo pri iznenadnom napadu ali su se bar mogli lako prepoznati. Oni se nisu pod lažnim zastavama skrivali.

Kada prepoznate neprijatelja koliko god da je snažan ili strašan imate šansu za borbu, znate kako da se pripremite za bitku. Danas „gusari“ ne nose kao nekad minđuše i tetovaže oni ne žive na pustim ostrvima i ne plove morima na svojim brodovima. Gusari današnjice ne nose svoje zastave na jarbolima više se i ne zovu gusarima. Danas najveći kriminalci nose odela i kravate žive u institucijama sistema i voze se u limuzinama sa obezbeđenjem. Kriju svoj pravi identitet oblačeći se kao pošten svet.

To sigurno nije slučajnost, ništa oni ne rade bez razloga kako to naivni misle. Ne kriju se oni pod lažnim zastavama, u skupim odelima iza nekih statistika zato što su hrabri, zato što su sigurni u svoju ispravnost i pobedu. Ne, oni se kriju zato što su do sada uvek gubili a ono čega sada možda nisu svesni je da će izgubiti opet. Očito je da nisu naučili ili samo nisu shvatili lekciju da bitke ne gube zbog loše taktike, zato što su slabiji ili zato što smo ih prepoznali, već zato što vera, čast i pravda ne mogu biti pobeđeni. To nikad ne smemo smetnuti sa uma, to je ono što uvek iznova mora da nam uliva novu veru i snagu.

„ Da je svima nama, kao ljudima i kao hrišćanima, jasno načelo „zlo dobra doneti neće“, da je „krv ljudska hrana naopaka“ stvari bi išle sretnije.“

Patrijarh Pavle


Očigledno je da zapad ovo nikako ne uspeva da shvati i prihvati. Zato nas vekovima i ubijaju znajući da u svakom sukobu i ratu gubimo uvek one najbolje. Krajnji cilj im je da nam ubijajući najbolje na vlast dovedu one najgore, nažalost kao i sad kroz istoriju to su često i uspevali. Nije njima prvi put da nam priređuju nesreće, ne stižemo ni predah da uhvatimo između golgota koje nam zapad priređuje. Samo koliko god da se trude to im ne daje željene rezultate, svetosavcu upravo ta iskušenja su dokaz da je na pravom putu. Golgote kroz koje je prolazio i prolazi mu kazuju kako i za šta vredi i mreti i živeti.

Naterali su nas na defanzivu uspevali su oni to i ranije, ali su nakon toga naše ofanzive uvek bile još jače. Nismo i nećemo nikad zaboraviti Albansku golgotu u kojoj je kako je pisalo u zvaničnom izveštaju ministra vojnog generala Božidara Terzića, predsedniku vlade Nikoli Pašiću: nestalo, poginulo, umrlo ili zarobljeno 243.877 ljudi. Visoki oficir zvanično tada jedne savezničke vojske rekao je o tome:

,,Povlačenje naših saveznika Srba, pod okolnostima pod kojima je izvršeno, prevazilazi po strahotama sve što je u istoriji kao najtragičnije zabeleženo“.

Francuski marsal Zozef Zofr


Sa druge strane saopštenje nemačke Vrhovne komande te 1915 godine gle čuda baš na dan 29.novembra je glasilo:

„Pošto srpska vojska više ne postoji, već postoje samo njeni bedni ostaci koji su se razbegli u divlje albanske i crnogorske planine, gde će bez hrane po ovoj zimi naći svoju smrt, to su prekinute dalje operacije i neće se više izdavati izveštaji sa balkanskog ratišta“.

Tako je govorila njihova statistika. Ali Srbi ko Srbi šta oni znaju o statistici. Iako su nam predviđali da smo našli smrt vrlo brzo su bili suočeni sa nečim sasvim drugačijim. Sa istinom da nas je blizina smrti učvrstila u veri i da smo umesto smrti našli život. Vratili smo se življi nego ikad i opet svojoj Otadžbini vratili čast, a zapadu pokazali da ih statistike kad su Srbi u pitanju po ko zna koji put lažu. Ponovo smo im pružili lekciju da život ne zavisi od statistika koje prave ljudi već isključivo od vere i ljubavi ka Otadžbini koju čovek nosi u duši.

Nikad svetosavac neće odustati od svoje Otadžbine. Možda smo se o nju puno puta ogrešili ali je nikad nismo ostavili. Ima Srbin snage za sve golgote koje mu spremaju neće im u tome pomoći ni ovi Bogumrski srpski otpadnici. Srbin živi po pravoslavnim načelima i neće dozvoliti da ga zavedu hijene da mu zapadni „gusari“ uzmu dušu. Svetosavac nije onaj ko će odustati od nečeg samo zato što je teško, on odustaje od nečeg samo zato što nije vredno. Zato i ne želimo sa zapadom. Čega su oni to vredni? Otadžbina može mirno da spava i da bude sigurna da se u njoj još uvek rađaju i da njom koračaju oni Srbi koji će pre zaboraviti na samoga sebe nego na svoju Majku Srbiju.

Nenad Blagojević

fsksrb.ru/kurir.rs