U svakoj zemlji u kojoj je ono više od samo „još jednog alkohola“ izlaze mnogobrojni časopisi posvećeni temi vinarstva, svake ozbiljnije novine tamo imaju kolumne ili dodatke o vinu, čiji su autori naširoko poznati, a uživaoci čine posebnu sektu, u kojoj greške u proceni ukusa, arome ili godine nastanka nisu dozvoljene.

Do pre samo nekoliko godina i Srbija je mnogo više bila rakijska, nego vinska zemlja. Vino se služilo u čaši od dva deci, iz koje se pila i voda i gusti sok, vinske karte su, ako ih je uopšte bilo, imale dve stavke (crno i belo), vino bez sifona ili kisele se nije ni služilo, čisto ga niko nije ni pio, flaše su bile litarske i bez pampura, kakva godina berbe, poreklo... Ali, malo-pomalo, Srbija se vratila svojim korenima, bar kada je o vinu reč. I bukvalno. Naime, danas su nekadašnje oaze vina, u župama i ravnicama, opet pod vinovom lozom, čokoti su pustili korenje, sve je više malih vinarija koje se bave ozbiljnom proizvodnjom, sajmovi vina su postali redovni u kalendaru i, što je najvažnije - od vina se opet može živeti.
U svim restoranima sada znaju koje čaše idu uz koju boju vina, znaju da li treba da bude hladno ili da se služi na sobnoj temperaturi, sve je više konobara koji znalački pomažu u izboru.
A vino kao nijedno drugo piće utisnuto je tako duboko u tradiciju ne jedne zemlje već našeg postojanja, mitskog ili stvarnog. Posle velikog potopa i Noje je posadio lozu, da li zbog užitka ili utehe, nije važno. Ništa se za pojam uživanja i otkrivanja filozofije života ne vezuje kao vino. Od grčkih slikanih vaza sa prikazima bogova, koji u njemu uživaju, do televizijskih emisija danas, sve je
uvek ispunjeno nekom dozom strahopoštovanja i ljubavi.

Vino se uvek vezuje za grožđe, od ovog voća i njegove prirodne fermentacije i nastaje, ali vino i grožđe se, verovali ili ne, jednostavno ne poklapaju. Grožđe koje je dobrog ukusa, najčešće ne daje dobro vino. Prava fina vina se prave od grožđa, koja nisu najbolja za jelo.



A „piće bogova sa Olimpa“ ima svoj izvor u različitim vrstama grožđa kao što su pino noar, kaberne sovinjon, merlo (za crvena vina) ili šardone (za belo vino) i zavisno od procenta osnovne vrste grožđa u vinu ono nosi ime. Minimum je između 75 i 85 procenata jedne vrste grožđa u nastajanju vina da bi se ono moglo nazvati po toj sorti.
U svetu vina postoje dve podeljene, „zaraćene“ i na sva neprijateljstva spremne strane - evropski proizvođači i svi oni drugi, koji vino ne proizvode na Starom kontinentu. Osnovni razlog je razlika u mišljenju šta jedno vino čini posebnim - da li region u kojem vinova loza uspeva, mesto gde su vinogradi od čijih se grozdova vino pravi, ili vrsta grožđa.
Tradicionalni Evropljani - Francuzi, Italijani i Španci pre svih, smatraju da je sve u regionu, pa su i njihove klasifikacije takve, vina nose nazive prema podneblju gde uspevaju - bordo, kjanti... Neevropljani su fleksibilniji, njihova podela se zasniva na vrsti grožđa, bez obzira na to gde su vinogradi. I zbog toga proizvođači vina u Evropi sa podozrenjem, iako bi bolja reč bila prezir, gledaju na sve ostale koji ne prihvataju njihov način razmišljanja kada je vino u pitanju. Istina, postoji i nekoliko izuzetaka, napa veli u Kaliforniji, kolumbija veli u Vašingtonu, barosa veli u Australiji, ali to je daleko od toga da zadovolji vinske tradicionaliste, koji veruju da je pravo vino samo ono koje dolazi iz određenog regiona ili vinograda.



Francuzi su sinonim za „naciju vina“ u svakom pogledu: najveći su proizvođači, najveći izvoznici, njihov udeo na međunarodnom tržište vina je najveći (34,9), ali su i najveći potrošači - svaki Francuz prosečno popije 8,4 litra vina godišnje. U svim ovim kategorijama iza njih su Italijani, treći su Španci, osim u udelu na svetskom tržištu, gde su se pojavile neke nove vinske sile, pre svega Australija, treća, ispred Španije.
Lekari su odavno ukazali na dobru stranu umerenog korišćenja vina. Antioksidansi u njemu čine dobro krvnim sudovima, ali ih sadrže samo crna vina. I još nešto što je utvrđeno: skuplja, bolja vina uvek sadrže veću količinu antioksidanasa. Bela, crna (kako ga mi zovemo, iako je reč o crvenoj boji) i penušava vina pripadaju takozvanim lakim vinima, jer je procenat alkohola u njima od 10 do 14 odsto. Dezertna, ali i aperitivna slađa vina, jača su, imaju od 14 do 20 procenata.
Etikete na nekim bocama predlažu da se flaša otvori, ne bi li se vino „izdisalo“, nekoliko sati pre nego što se toči u čaše. Generalno, to su mlađa vina, koja ovakvim „disanjem“ dobijaju jer se tako oslobađaju aroma, mirisi i tekstura. Ukus je posle toga mekši i sav buke je dostupan. Ponekad se praktikuje i pretakanje iz flaša u posebne posude, ali je tu, kao po pravilu, reč o starim vinima, koja imaju sediment na dnu. Ovakva vina se piju odmah po otvaranju - u protivnom, gube karakteristike i intenzitet ukusa.
Ali ova pravila su neobavezujuća i ne vezuju se za apsolutno sva vina. Baš kao što je i pogrešna pretpostavka da je vino bolje što mu je godina proizvodnje starija. Jer, vino je neophodno čuvati na stabilnoj temperaturi, ne izlagati flaše suncu, ne dozvoliti taloženje, česta pomeranja, kontrolisati čep... Svaka kap pravog, finog vina jeste priča o zemlji u koju je loza posađena, o suncu i rosi koji svako zrno okupa i zalije, o čoveku koji svemu na kraju daje meru.
Piće sanjara i boema, hedonista i onih koji od života traže više.

Najveći neprijatelj
Vino se, naravno, osim od osnovnih sorti grožđa, pravi i od nekih hibridnih, nastalih ukrštanjem. Ali, genetsko ukrštanje dve vrste treba razlikovati od kalemljenja, kada se delovi jedne vrste loze ubacuju u drugu. To je bitno jer se upravo kalemljenjem evropskih i američkih sorti izbegava najveća opasnost za vinograde - filoksera. Ovaj golim okom jedva vidljivi insekt razara koren čokota vinove loze. Krajem 19. veka vinogradi gotovo čitave Evrope su bili opustošeni, što je uništilo proizvodnju na duže vreme. Upravo u to doba
(1890-1895) Srbija se pojavljuje kao izvoznik vina u - Francusku!

Kako vino nastaje
Proizvodnja crnog vina počinje fermentacijom. Mehurići gasa izbacuju na površinu opnu od zrna grožđa, ali se ona vraćaju natrag, što utiče na njegovu boju i ukus, ali i na zdravstveni aspekt vina, jer se antioksidanti nalaze upravo tu. Po okončanju fermentacije, dolazi presovanje, za finija vina, po pravilu, manji pritisak. Belo vino ima nešto drugačiji proces. Prvo se pristupa presovanju, čime se odstranjuje kožica zrna, semenke i peteljke, (što znači da se belo vino može praviti i od crnog grožđa), pa tek onda dolazi do fermentacije pri temperaturi (idealno između 15 i 18 stepeni) što je bitno niže od fermentacije za crna vina (29-30). Proces uobičajeno traje oko šest nedelja.

Tečna ljubav
Vino se ne pije tek da bi se nešto popilo, da bi se ugasila žeđ, nije ono za jednu čašu s nogu. Ne. Ono zaslužuje mnogo više od toga. Filozof Bela Hamvaš je u svojoj „Filozofiji vina“ napisao da je „vino tečna ljubav“, da se mogu razlikovati muška (suva) i ženska (bela), baš kao i jednoglasna i višeglasna, simfonična vina.

Dobar ukus
Kada je smešteno u prave podrume, sa potrebnom temperaturom i vlažnošću, vino zadržava svoj kvalitet, a u nekim slučajevima, dozrevanjem, poboljšava svoju aromu i postaje kompleksnije. Preporučena temperatura za zrela vina je 13 stepeni, za ostala 15, i to je manje-više svima poznato, ali ono što je manje znano jeste da je optimalna vlažnost (između 50 i 70 odsto) neophodna da bi vino bilo pravo. Jer, manja vlažnost može tokom vremena da izazove sušenje čepa (pampura), pa kiseonik ulazi u flašu i bitno umanjuje kvalitet vina. Portugal proizvodi polovinu čepova za vinske flaše, ali je u poslednje vreme sve više sintetičkih pampura.