-
Rade Drainac - Poezija
Rade Drainac - Poezija
Drainac je rođen 17. avgusta, 1899. godine, u selu Trbunje kod Blaca (Toplica). Na krštenju je dobio ime Radojko i to ime zameniće 23 godine kasnije, pesničkim imenom – Rade Drainac. Školu je učio u Blacu, Prokuplju, Kruševcu… Zajedno sa ocem prešao je albansku golgotu u Prvom svetskom ratu, odakle je stigao u Marselj, gde uči u liceju kraj Liona, stiže i u Pariz (1919), piše pesme, članke, priče, naročito po povratku u zemlju, i u Beogradu postaje jedna od najviđenijih ličnosti umetničke boemije. Objavljuje prvu zbirku pesama “Modri smeh”, pa drugu “Afroditin vrt” (u svega tri primerka), pa “Erotikon”… Autentični boem, prećutkivan, jer nije mogao biti uklopljen u komunistički kliše književno-političke politike, odmah posle II velikog rata. Ne baveći se formom toliko koliko drugi pesnici njegovog doba, tražeći stalno u okviru jednog i sličnog on je bio uveren da je nepatvoren pesnički govor važniji od forme i to mu je u onim najsrećnijim trenucima polazilo za rukom. Njegova anakreontska strofa, kada je koristi, sa naglim ritmičkim rezom u četvrtom stihu, čini ga neponovljivim u našoj lirici. Ipak, revalorizaciju njegove lirike tek očekujemo, a time i naš kraj, satisfakciju, što je „iznedrio“ jednu ovakvu ličnost. Piše u časopisima i listovima, putuje, zaljubljuje se, svađa, polemiše… Nema dlake na jeziku, naročito u dnevniku “Pravda”, čiji je stalni saradnik uglavnom bio. Umro je u 43. godini (1. maja 1943) u Beogradu – sahranjen je sirotinjski, o trošku beogradske opštine, a veliki glumac, njegov prijatelj Milivoje Živanović, odrecitovao je čuvenu pesmu “Nirvana”… Sahranjen je na parceli 38 (grob 509), bez mesta stanovanja, i bez najbližih srodnika na sahrani, kako je napisano u registru umrlih.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Bandit ili pesnik
Priznajem da sam idiot i genije bio
I da su mi dani prošli nakrivljeni kao toranj u Pizi.
Zato se žurim u krčmu kao u operacionu salu.
Pa neka! 15.000.000 građana ove zemlje
Ako me ne upoznaju po poeziji upamtiće
Me po Skandalu.
I ni briga me nije
Što u dnu srčane aorte kroz dugu jesenju noć
Pesnik sa banditom boj bije!
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Erotikon
Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.
Noću niz ulice gradske na prstima nosim mesec
i tugu ostavljam pod prozorima izgubljenih žena.
Dao bih sve a ništa nemam.
Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.
***
U aprilske noći ja sam mesečar pijani
od meseca punog duša mi se žuti
u čežnju cvetova rani.
A kad usnim
plašim se da me ne sahrani
vizija neke žene i tamni sobni kuti.
… Čudni su aprilski dani…
Izgubio sam pojam vremena na plavom krugu neba,
na dlanu bore ocrtavaju pređene puteve.
na ogledalu spazih jesen i lišće u jezeru očiju.
Ne plačem:
oko mene šume besmrtne strofe ljubavi.
Još jednu pesmu,
mala rađajuća ptica sutra će me natpevati
i ja ću utonuti u crne šume prolaznosti…
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Epitaf na mom grobu
Prijatelji, izvršite pesnikovu poslednju volju,
Kad me sa đubretom na jutarnjim ulicama smetlari mrtvog pokupe
Ne recite “Bog da prosti!”
Jer ja sam prosio za koru hleba i Bogu pokazivao tabane i pete
U rupu za mrtvu paščad strpajte moje kosti
- Tako će pravedno biti sahranjeno dobro dete.
Ne žalite me: ja sam za života kao plačna vrba proplakao za sobom
Moje je sve u ovom testamentu što danas pišem:
Ako jedna gospa bude želela da spava naporedo s mojim grobom
Okrenite joj glavu ka mome srcu
Više moje glave ni ploče ni poprsja,
Kad budem silazio niz stepenice pakla ili neba
Ne treba časti skitaču
Koji je celim životom žudeo samo čašicu ljubavi i koru hleba.
Užarenom iglom po mojoj koži zapišite ove reči:
“Spavaj prvi put mirno, druže Drainče
Veliki naš putniče”
I ništa više
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Intermeco
Ja kažem san,
Vi kažete sloboda;
Jedno i drugo je Tihi okean
I pena iza parobroda.
Samo hlebovi na svetu
Ne kriju lice iza paravana;
sve drugo je – ptice u letu
I lišće sa grana .
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Jesen
Hteo bih sve da kažem kao da se rastajem sa svetom:
Mrzeo sam oca, voleo majku, ljubio jednu udatu ženu,
Predajem srce zrelome suncokretu
Što u tamnoj noći gubi svoju senu.
Sa moje stanice skoro će da krene voz;
Na ovoj zemlji, odista ima mnogo šarenih čuda,
Varljivih profeta, lažnih pesnika, prodanih duša.
Uhoda i luda:
Često i najokoreliji grešnik zaželi da sklopi oči
pod zemljom i travom.
Ja nisam mudrac sa istoka: još manje su moje reči nove: -
Pevam kao što paščad laju…
Ne uzmite za zlo ove reči:
i sam sam život učinio lepšim nego što je bio,
Mene bi mogao samo kuršum za zlikovca da izleči,
Toliko sam se na zemlji razotkrio.
Toliko!
A već ako bi mi sudbina jednom bila milostiva,
Pa kad zaželi da skine moje životne skele,
Nek umrem u jedan suton kad jesen, inače dosadna
i siva,
liči na pečeno tele.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Klasične strofe
Bio bi mi potreban razmak od sto leta
Da saznam kakvim sam strahotama savremenik bio.
Šta je propast Mikene pod kojom limun cveta,
Pad Troje i rušenje Pergama,
Iza čijih se zidina krvavi Danajac krio?
Ne prokunite me ako me vidite sama
Gde hodam daleko od ljudi
Drumovima uz koje glogovi procvetaše!
I neka vas ništa ne začudi
Vidite li me zagledanost u zvezdano nebo
S ove crne zemlje naše!
O bolje, bolje uopšte da se nisam rodio
Pre no što svetom minu zli vetrovi ljudske krvi!
Bio bih tako srećnik prvi
Koji se od svoje sudbine sakrio
U vatrenu volju bogova koji se javljaju samo
Kad žele do u beskraj da otkriju svoja čuda.
Ali ko zna od nas zašto se rađamo i kuda lutamo.
U najvećem bolu sveta, nemi kao Buda?
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Kišna ptica
Sve što se danima i noćima u me utkiva i slaže,
Što košavom struji kroz krvotok i pore,
Ne bi moglo ni onda da se iskaže,
Taman da svu dušu iznesem iznad gore,
Na sušenje…
I tad bi neko vrenje,
Možda vetrova ili svetlosti,
Prostrujalo mnome kao žuborenje
I jezivo bi, ogoljene, na zemlji zaškripale moje kosti.
O kada bi bilo mogućno pokupiti sva komadanja
Iza zaboravljenih koraka
I do Sirijusa, visoko, napraviti čoveka od sanja,
Bila bi to čudovišna kišna ptica
Što leti ispred oblaka,
Ukleta i sama.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Kafansko umiranje
Dr Konjeviću
Ceo dan mi oko osta na jednoj ženskoj nozi
i na jednom cvetu u vazi
što je kroz san bledoga života
umirao sa mnom u kafanskom uglu
Samo je san u domu detinjstva
i smeh neba na oknu sobe
Ja sam davno zaboravio život
pšenice zelene i seljanke bele
Ovde smešno u srce mi ulaze
mirisi pregorele kafe
Prsti mi se kroz cipele smeju -
to su tek beli zubi bogatih dama
Ja znam da pijano veče
u bolnicu me odnosi
Gle! Jedna gospa vodi tankog kera
ona je bleda a on kosturan
čudna je na tigrovoj koži u plavom salonu
ekscentrična ljubav
Hej! Dečko… donesi tri deci vina
Ovde je pio Dis i nesrećni Đura
A posle sanjam večni put
iz kafane šinama putujem
bivam kelner na lađi
i pesnik lakej
u zelenom budoaru kontese Noaj
I tiho u kafanskom uglu
umirem sa šumskim cvećem
iz rodnog kraja.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Lepota
Malo je stvari
kojima nije potreban komentar i asistent,
koje može samo da svari
čelični lonac u gradu.
Vidim,
za mnom povorke prave paradu
i u glas gomila viče: -
“Dekadent!”
Molim!
Vi kažite: “Lepa su groblja, staro mesto
i svih nokturna na svetu zvezdana svita”;
A ja velim:
Pre no što se hleb ispeče, raste testo
i preliva rubove korita.
Zar nije lep seoski drvljanik,
u kom miš svoj deo grize?
Ako je za nirvanu merodavan Budin lik,
a za neizvesnost oči Mona Lize,
Danteovim paklom peva i gradski kanal!-
Zašto onda čovek mesto paučine
vatru ne bi izabrao za ideal?
Lepota kao himera,
to je ženka koja pauka ždere.
Ako je bolnog Hristosa izmislio Ribera,
a Fragonar lutke smeha, _
zašto ne bi lepa bila testera
što peva ispod prokislih streha?
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Ljubav, Marija
Nije u pitanju providna tajna koju verglaju jevanđelja:
Ljubi svet!
U meni je ogledalo svih ljubavi.
I nije stvar u tome da li sam nov ili star,
No uzbuna bela kao cvet:
Postići harmoniju čije se munje ukrštaju preko našeg neba.
Ovde sve poetike poniru kao ljubičaste magle:
Kada će jednom potonuti tiranije
I sutonima svih ljudskih beda zarđati noževi naših snova?
Svirepu stvarnost dočarati u ovoj niziji,
U kojoj ljudske baruštine truju sve horizonte.
I ovde moja vera krvari kao rana!
I sve sumnje lice na otkačene revolvere!
Smej se!
Plači!
Često te komedije prevazilaze razum:
Život nam dajte!
Crvena čeljust budućnosti galvanizuje mi mozak.
Nek struje vode!
Nek se raduju putnici!
I nek bude blagoslovena zemlja što miriše na gnoj!
Iz naših vrtoglavica dunuće orkani:
Budalo! šta imas od beskonačnosti?
Kao prasnike ruža vetrovi će doneti daleka buđenja.
Zašto onda da budemo tesni kao grobnice?
Želiš Semiramidine vrtova koji se njišu između neba i zemlje,
Između svih pojmova o snu i javi,
I kao upaljen kreč muči te jedini san
Da se udaviš u belini života…
Na ovim drumovima, drugovi, u ljubavima tražimo isceljenje.
Hej, budućnosti! Ako zaista nikada ne umireš,
U maramicu pretvori moje bdenje
Srce da mi ne prozebe!
Kao da hodam između upaljenih jablanova.
Na jednoj sam obali crvenoj kao koral.
Nemoguće je zamisliti budućnost izvan oblika beskrajne dobrote.
Meke kao trava.
Na ovom drumu jedino sigurno koračamo ka ženi.
Znam da će me jutro onesvestiti u proplanku njene kose.
Neka bude!
Ni jedno stablo ne šumi tako kao lišće naše krvi.
Mužastven kao zemlja, iz mene se dime krateri ljubavi.
Ako je ogledalo duša, ja bih na tvojoj koži napisao samo jednu reč:
Podlac!
Sve tvoje snove bih dao za šaku skakavaca.
Bezumnice!
Kad meso govori otvori usta kao mastan molitvenik.
Ne vidim ti dušu ali ti truli zubi potsećaju na oronuli peščar.
Tvoji plašljivi snovi o bogu liče na štenaru.
Jezik ti je stub izdajstva.
Slobodno priđi!
Priđi javno!
Hodnici ljubavi su najtrijumfalnije kapije.
Što ubuduće da stvaramo jezuitskim misterijama?
Mesnati nož u utrobi žene najlepši je cvet
I sve zaslepljujuće energije protiču kroz mokraćni kanal.
U tebi se zaledile vekovne naslage zabluda.
Kad prilaziš meni govoriš o anđelima.
Neka plove zvezdane eskadrile!
Pljuni u plastron mesečine!
Pusti da spavaju religiozne vrline!
I neka tvoje ubeđenje bude čvrsto kao neophodnost irigatora!
Pogledaj kako kiše ljube zemlju,
Kako je snegovi pokrivaju!
Pogledaj kako se lišće priljubljuje uz oblake
I u belom cvetu kako spokojno spava leptir.
Drugovi!
Telom i ekstazama pokrijmo ljubav i korake.
Treba jednom srušiti kulu stida,
Koju sagradiše senilni starci i koju nazivaju:
Moral.
Moral je konj koji je crkao na Maratonskim trkama.
Nad glečerima oblaka danas lete avioni.
Radiotelegrafija pokreće lokomotive,
Tiraniju neba ustrelio je brzometni top.
Zašto onda da ne lipše pop
I njegov moral?
Svuda gde ima ljudi moral bi mogao da teče dijamantskim mlazovima sunca
I svuda gde se ravnice ljube sa horizontima
Poljubac čovekov bi mogao biti topao kao hleb.
Gde god drumovi zadiru rezovima noža u zemlju
Čovek bi mogao izvojevati prevlast nad plašnjama potsmešljivim.
Jednom bi trebalo zadaviti malodušnost.
Čemu bi inače služila sva naša razmišljanja o svetu i životu.
Čovek biti!
Čovek!
Prostotom srca zaprepastiti kao što mlaz vode sa brega u ponor pada.
Nijedna mudrost nam ne može dočarati lik ljubavne noći u krevetu.
Nepokretne stvari postaju prijateljski simboli.
Ne uzletati u nebo!
Ostaviti tu magiju deci dok im zubi rastu.
Ima li veće dobrote no biti voljen od nepoznatog?
Primati ljubav kao kolajne!
Tako čovek jedino zaboravlja na prolaznost.
Spavati sa svojim požarom u grubim čaršavima
I svake zore pored čaura snova zaticati gomilu mesa i splet nerava.
S večeri gledati kako se podiže most na Savi,
Crven kao duga!
Pod njim se obale stapaju u poljubac,
I ja se tako stapam mostom nade sa Marijom.
Marija!
Pod nama gori zemlja!
Nebo plamti više nas!
U ovoj noći su tvoja usta kao izvor!
U ovoj noći najmirisnije trave su tvoje kose!
U ovoj noći jedino žubori tvoja krv!
Marija!
Ugasi lampu…
Marija! lete kantaride.
U ogledalu tvoja košulja spava.
Marija! zašto me srce boli?
I zašto ti je koža strašno žuta kao spržena trava?
Obećavam ti da neću piti!
Marija! sve se vino na čaršav tvoje duše proli!
Obećavam ti… picu iz tvog srca,
Da me nikad više glava ne zaboli.
Živim samo za ljubav i njenu zastavu visoko držim u ruci.
Svih sam se mudrosti napio samo za taj pojam.
Kao besno pseto gotov sam svakog da ujedem za srce,
Jer nijedna rana lepše ne cveta na drugom delu tela.
Marija!
Reči su mrtve čaure lišća što sa jasika pada u oktobarske dane.
Samo reč ljubav gori kao sveta vatra koja se nikada ne gasi.
Buktinja je ta na mojim grudima
Ja ću od nje sagoreti, Marija!
Ja ću od nje umreti, Marija!
Ljubav, Marija!
Njom se oprašta na giljotini!
U ime njeno nož se uvlači u korice!
Ona ulepšava drumove i za nju se podižu balkoni!
Ona procvetava vrtove Sevilje
I za nju su grmeli topovi Oktobarske revolucije.
Ljubav, Marija!
Ona je stvorila zastave koje se čuvaju kao relikvije
I zbog toga je crvene boje!
I ja sam zbog nje u tvoje meso zario srce.
Ljubav, Marija!
Ljubav!
Ljubav!
Zašto putuju brodovi?
Zašto se u nebo nebo dižu balkoni?
Kuda to hukte zmijski vozovi?
I za koga cvetaju beladonije?
O, Marija! Šta briše sve naše podlosti,
Prevazilazeći i agonije?
Veliki moj druže!
Samo su na ovom svetu božanski putevi ljubavi
I zbog toga toplo sanjam život kao na zvezdama.
Samo zbog toga sam gotov da se udavim u svačijoj suzi
I nikad da ne budem ništa,
Da isčeznem o pepelu njenog opraštanja.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Meteori tuge
Sutra jesenjim šinama sa čežnjom mrtvom za
ljubav i stihove
Opet ću poći umoran od sudbine i gladan kao pas!
Teturajući gradovima i vremenom
Pozdraviću svaku zoru što bedu otkucava u beo
mesec kao u stari gong.
Tako tužan životopis da se stvori,
Jadni moj pesniče,
Danas kad krv tvoja umesto tebe govori!
Oh, kako je simbolično moj život označen
truležima tuberkoloznog novembra!
Zvukom sa staroga klavsena boli me ta senka
skitničke mladosti moje,
U meni nedostižna tuga peva nevinom belinom
snežnoga decembra.
U jutro kad izdahnem sa čime ću se besmrtno vezati?
Ne valjda sa poezijom jednoga neurastenika kao
gradske svetiljke zanihane na mrazu?
Kad ovako mislim život mi biva neprohodna šuma
iz koje srce moje laje kao farmerski pas
iz stepe na mesec žut…
Odista! toliko modrih zvezda na bolnim zavesama
osamljene noći…
Čegarski život ulazi u mrak kao crni voz u beskonačni tunel!
Druže, čujete li me?
Umire jedno dete: -
Noćas, raskošno, u daleki okean padaju blistavi meteori
Sa moje životne komete.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Meditacije bez komentara
Intermeco:
Staru ariju na javanskoj gitari večito je u to doba svirao sused moj.
Nikad neću zaboraviti sećanja na dragu u zavesama jesenjega mraka
Godine 1926.
Na četvrtom spratu u ulici Svetoga Žaka.
*
Bože moj! toliko svirepe proze za bledu šaku poezije!
- Eto: duša me košta 3 dinara, nova sveska kriminalne biblioteke,
Prvi kiosk, desno, do gradskog pisoara.
*
Uvek se pekli tople lebove kada sam u ponoć prolazio ulicom,
Leb! moje poezije najgorčijii ideal!
Kada ću jednom sit, sit od ljubavi, sit od poezije i plavetnila okeana
Na platnenoj stolici preći Panamski Kanal?
Nikad, lutalico, druže!
Smrt ima samo četiri slova:
Zavesa pada između života i mojih snova…
*
Ehej! putniče, brate! što sladunjavo srce nosiš za jedan ženski žipon,
Upamti da je beda najbolja nenapisana knjiga!
Stoga ni jedan moj dah sa tugom ne zažali dojke u devojke,
No uvek s jutrom odnoseći noć i umrtvljenu strast iz kreveta
Lutah za večnom ljubavlju na četiri strane sveta.
I ono što me bolelo ne beše samo život moj kao piratski brod;
Pa verujem fanatično u pogano srce svoje.
Ma koliko katastrofa! postoji jedna božanska polusfera u mome bolu
Kao mesečev luk na osamljenom jarbolu.
*
Prevazilazim i Vijona u svojoj ogromnoj sramoti.
Kakav realistični izmet na mome tanjiru!
Svejedno! pet hiljada kretenskih liričara buncaju za zabavu buržoazije
O efemernoj lepoti!
- Odista, ja pevam na porugu današnjeg čitavog stoleća,
Na jednoj liri koja je grozno razbijena,
Haotičnom ritmikom do paroksizma, mada to nije moja volja,
A muza moja? bedni, lakoverni druže!
Veruj mi, to je jedna ordinarna drolja…
*
Ceo život mi je bio đubrište pod maskom poezije i lirizma:
Čovek koji je u poganoj krvi gajio pet hiljada bakterioloških svetova!
Ipak! ja sam pikador što otrovnom strelom pogađa, ne bika u toplo srce,
No tebe, čitaču, u levo oko!
Ne smeta što mi je mozak ustajala baruština
U kojoj srce moje peva kao stari žabac iz saksonske legende.
- Kočijaši! služavke! portiri i konji! uđite u pozorište!
Danas je život moj na sceni u svoj svirepoj nagoti!…
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Ma boheme
Ukorak! mesec, senka i ja, sa snom što na mansardi trune.
O ulice, kafane, jesenji kišni bulevari!
Male dragane za uglom u kvadratnoj senci fasade jedne banke,
Dunje ranke, kruške karamanke!
I štap težak, rođeni moj drug, niz dugi trotoar buni se u baritonu;
Prezriva serenada bolešljivog kašljucanja ispod
bogataških zastrtih prozora!
A gore tri laka oblaka u zlatnom tonu
Senkom paukove mreže krstare iznad rodnih gora.
I sat kašlje sa tornja katedrale,
O draga, oči moje nezaspane!
Zadremao je stari svirač na bolesnoj violi i zadnji boem
izašao iz kafane;
Mračne su stepenice uz nebo ka sanjivoj mansardi.
O tužni zidovi što opominju na ludo ubijane dane
Sa beskućnim drugarima, šareni kao leopardi!
To kandilo gori u vratarevoj sobi i dete jedno plače
noć da rasani,
Dani, moji dani, kao lišće razvejani!
Mesec je na krovu na kome u molu cvile telegrafske žice;
Na otvorenim prozorima dršću zvezdana kola,
Čudno je, čudno, noćas bledo moje lice
Izobličeno od potucanja i bola!
A na stolu pesme, na žutim marginalijama novina rasturene stoje,
Čežnje za daljinom,
Romantične ljubavi moje!
I kao jedini portre na zidu visi stari kaput i velurske pantalone;
Divna garderoba vagabunde iz mladalačkih dana,
Jeseni Pariza, noćiju Firence,
Sa čudnim srcem gordog Peladana!
A stara stričeva violina pokidanih struna
Spava uz uzglavlje nemim zvukom mesečine sa dalekih straduna!
I tu na podu kopne razbacane karte istočnog ostrvlja,
Stari uput mornarske astronomije,
Indeksi brodova što svake subote kišnoga novembra
polaze iz Liverpula,
Jedna ispijena boca rakije
I beli kišobran moje odbegle drage što sada služi
umesto abažura.
A šta je najbolnije,
Za vratima gde stoji lavor i slovenački krčag
Trune mrtav moj lirski san na ostrvu Fidži i
Melanezijski arhipelag!
Kao u grobnici egipatskih kraljeva na plafonu u
sanjarijama ispisan je životopis moj.
O kada bi znao da čitaš sve ljubavi što su tu probdijene,
Daktilografkinje, nervozne i male, kapriciozne žene;
Sećanja na dom izgubljen u lirskoj bici kao Vaterlo,
Kao čadsko jezero osećanja čista,
Video bi da je tu godine proveo pesnik koji nije
trebalo nikad ništa da napiše,
U Adamovom kostimu bez smokvina lista.
O ne! živelo se sa refrenom večnim iz nenadmašne poeme.
Druže, Drainče! zatvori prozor na srcu i na mansardi,
Veliko jutro što dolazi sa umrljanom zorom kao šifonsko platno
Zateći će smrt tvoju kao mrlju prave linije
Koju je podvuklo nadvremensko klatno.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Naša ljubav
Noć me ta u mladosti stiže,
Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
Videste li pseto koje čovek tera od sebe,
A ono mu i dalje ruke liže?
Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
Kada se osamim zaogrne me ogrtačem snova.
I mada mi davno reče sve,
Uvek je za me nova.
Danima se koljemo kao hijene
I jedno u drugom vidimo kugu,
A opet… izvan te kobne žene
U mojoj duši nema mesta za drugu.
Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,
I već sam od toga kao mesec žut,
Pa se opet neobjašnjivo sastanemo
Da zajedno produžimo put.
Ne znam više da li je to ljubav,
Ili zagonetni čulni mrak;
Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
O rečni brzak.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Nirvana
Šumne noći ko javori sinji
Tamom grobnom leže mi na dlanu.
Bolestan sam mnogo, mnogo:
Jedinu zvezdu u ovoj pustinji
Vidim svoju ranu.
Pritisla me stidna žalost
Ko olovna ploča
Nigde jedan vedar dan.
Slomila me tužna malaksalost
Na ljubav, život i san.
Da mi je samo u rodni kraj da odem što pre
I umrem tamo
Zaboravljajući sve.
Pa kad me put groblja ponesu volujska kola
Kao nekad u mladosti
Nada mnom da zaplaču od istinskog bola
Bele breze tužne od starosti.
To su zadnji snovi u noćima šumnim ko javori
sinji
Otvoreni kao rane
Koje u ovoj pustinji
Gnojem kaplju na protekle dane.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Odgovor na majčino pismo
Majko, ja nisam zaboravio kraj tvoje marame,
natopljen suzama
Ni stari klen uz vodenični jaz,
Mada danas kao beskućnik lutam pustim ulicama;
Majko, ja nisam zaboravio voštane tvoje obraze
i blago krilo,
Ni reči proste što mirišu na gorsku travu,
I sve mi je jasno kao da je juče bilo.
Još tebe jedino nisam oskrnavio u svom životu
propadanja.
Zato prostim jezikom tumačim sada
Koliko te volim iako si rodila u meni
Nenadmašnog pesnika i kralja stradanja.
Nisam zaboravio, majko, dom i jasla u kojima sam
se rodio,
Ni kolevku punu slame u kojoj si me uspavljivala,
Iako sam svoje srce u krčmi propio
Dok si ti tamo, pod lozom i starim tremom, o mojoj
sreći snivala.
Nisam zaboravio, majko, ni kad su me pljuvali
ni kad su me veličali,
Iako su u gradu opoganili reči moje,
Ja ljubim tvoje žuljevite dlanove koje imaju svi
poniženi i mali,
Pa ako sam sve prokockao
Majko, sačuvao sam komadić neokaljanog srca
za dlanove tvoje.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Otrovan san
Bejah tada admiral
Među katarkama na kojima bukti po jedan meteor,
Imađah samo jedan šal,
Cipele stare
I pod skutom paket sanja,
A južni vetrovi, ko španske gitare,
Obmotavahu moja putovanja.
O to čudno i ludo detinjstvo moje,
I te neustrašive oči zanesene!
Ta spazma i nadzemaljske boje,
Što mi u svakoj luci, na krilu,
Doneše žene!
Često mislim na jedan balkon ispod tamarisa,
Pod kojim se u fosfornom snu ljulja luka,
Sa kog mi punu šaku mirisa
I zvezda baci jedna bela ruka.
Te ne znam da li je to java bila,
Ili se pijanom morskom vuku
Pričinilo da umoran albatros, opuštenih krila,
Spava na mesečevom luku.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Pismo
Živ sam i zdrav,
Samo stanujem visoko.
Kroz krov stakleno oko
Gleda na Dunav.
Voda je pepeljasto – siva,
U podne od oblaka polilej,
U suton ladja se u vrbak skriva
Što iz Bakua za Nirnberg nosi petrolej.
Inače… jesenje boje u spektru dana,
A uveče krupna, zvezdana slova:
Noć je kao rana,
Noć je Ana Pavlova.
Koji put okno zatresu kiše
Kao bezbroj žutih leptira,
Tad na krovu džin neki počne da diše
I oluja na oluku zasvira.
Glavno je da sam živ i zdrav,
Mada stanujem visoko.
Samo jedno:ko reče da je Dunav plav
Kao kravlje oko?…
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Poetika
Poezija je traktor koji zemlju ore
Negde ispod Urala.
- Otvorite prozore
I raširite ruke!
Ptica je posustala
Što leti iz gore.
Pesnik je Faust koji preobražava svaki lik,
Sa srcem u kom potoci šumore.
- Dovoljno je da pokrenem jezik,
Da se svi prozori u gradu otvore.
Svečano rasparah sve šavove poezije, -
Preda mnom je gola Dama!
Na bistrom nebu Polinezije
Uplašen mesec kao lama.
O vi,
Kojima srce nikad nije bilo kišobran za gromobran,
Praznoglavci na kockarskom ruletu istorije,
Upamtite!
Približio se veliki dan
Kada poezija u psiho – fizičkoj hrani sveta
Preuzima ulogu kalorije.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Pesma poslednjeg romantika
Možda se sve preživelo od grada do rodnog doma
U kolima na drumu
Utonem u iscrpljenu dušu
I kao dugokosi mladi svetac poljubim crvenu šumu.
Ništa nije ostalo nevoljeno i nepokopano večernjom mišlju
Nema traga gde nisu prošli bolni koraci
Kad pomislim na sebe
Žalosno mi u krvi usne njive i rodni šljivaci.
Čini mi se da dim iz lokomotiva pada na ovaj um
U kome žive mnogi sprudovi reke i pejsaži
Dušu i zanos kao da pokriva pepeo siv
Ja sam rekao sve i gotov sam da zaćutim
Sve dok sam živ.
***
Nisam toliko vedar u dobu vrtoglavih snova
Bole me oči od mnogih mostova i šina
Spreman sam raspadanje da proslavim u poslednjem ditirambu
Za večni spas olovnih tišina.
Spreman sam iskreno kao uvek da siđem na dno uma
Da premažem crnim sva plava obzorja
Da ubijem sve ideje revolta i grča
Da počupam reči od zelenog borja
I mrtav – bez duše – na rubu jednoga života
Da umrem kao vagabunda
U svitanju zore iza tuđeg plota.
No nikad neću zažaliti prošlost i nešto što je bilo
Ni za šta mi duše snovi ne vezuju
Ja razumem vreme u dnu mladalačkih bora
Pa perverzno se umire kad jutro digne sivo krilo
Iznad raznjihanih rodnih gora.
Pesma dekadentska tada struji kao skori crvi ispod kože
Lutah i snivah: misao ubi sama sebe
Detinje srce bacio bih na blede vatre
Što se u oktobru modrim bregovima lože.
Ej! da umrem obuzela me čežnja i želja
Mlad i bolesno lep kao rujne šume
Jer gadno beše krvlju pevati za svet
koji ništa ne razume.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Posmrtni marš
Ti nisi sanjao: život je sa elisom huktao na tvojim
pogrbljenim plećima.
Šta si hteo u Amsterdamu?
Gde se noć i dan dodiruju kada je pobegla tvoja senka?
Ludače! što nisi ravnodušno pio aperitive uz okna
kafanska
I bacio srce prezrivo kao kraj dopušene cigarete!
Čemu ti služe dirljive pričice Ninete iz Arla
Dok je još bila poštena i dete?
Ne misliš valjda Eskimima da prodaješ ideje
kao pertle za cipele;
O, ako si uobrazio da je jedini ozonski vrt
tvoja poezija
Bolje da se nikad nisi budio iz vinskog pijanstva!
Grad je pun upaljenih lula od dimnjaka
Razgovaraj sa pticama na žutim tapetima;
Kraj ulice neka bude konac sveta.
Bio sam admiral snova! ukleti mornar što u svakoj
luci čezne!…
Svirač na palubama pod senkama modrim
aprilskoga neba,
Okrećući halo meseca oko kažiprsta.
Kad si jednom u Kongo polazio iz Trsta
Na nož si kocku vukao za jednu prostitutku
iz treće klase.
Znaš već ekvatorske noći kao krošnje dozrelih limunova
I srp meseca koji je jednim krajem ulazio
kroz okno kabine.
A kada bi pijan legao u nostalgičnim groznicama
Glas ti je oporo zvonio kao venecijanske okarine.
Dosta sa čitanjem statistika epidemija i zločina
I sa gledanjem komada u tri čina!…
Plav si, plav si, mili, od voda i pejzaža
kao mornarska bluza.
Ugasiće se i crveni lampion tvoga srca;
Voz koji te poslednji ponese skinuće te pored groblja
U kome i veći ljubavnici čovečanstva spavaju
neprimećeni.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Rade Drainac
Pesnik, apaš i profet,
Don Kihot, poročni ljubavnik i stihotvorac kakvog
ova zemlja čula nije,
Karnevalski princ, vagabunda oko čije glave
petrolejska lampa sja:
Eto to sam ja!
Pijanac, kockar, ali nežan brat,
Prijatelj što u srcu čuva Orionska Sazvežđa,
Slabi igrač na konopcu morala, ali zato izvrstan
ironičar i pljuvač,
Na stolu kao supa ljubav je moja sva:
Eto to sam ja!
Neprijatelj Akademija, Crkava i Muzeja,
Pobornik trgova i pisoara,
Dirigent telegrafskih žica iznad bolnica i bordela,
U hajdučkom liku sa lavovska oka dva:
Eto to sam ja!
Tigar i ovca,
Žongler što nožem u srce gađa,
Rapsod kome domovina na čelo nije udarila prosvetni
žig,
Pesnik krvave istine i čovekovog prava;
Upamtite:
To sam ja!
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Rodni breg
Na peskovitoj padini nišu se tuje;
Pod njima bujni mravinjaci,
Često, ovuda, nečujni koraci
Gluvih noći do kolena gaze,
A koji put, kad dunu oluje,
Zelenom dolinom, sve do planinskog ždrela,
Glas neke kobne ptice zoru pomračuje.
Neki krupan, crveni cvet
Raste ispod mrkih senika,
Kao kandila šumskom bogu.
Sa tog sam brega, davno, odlutao u svet,
Te ne znam dal i još u kojoj brezi
živi slika
Mog prozeblog detinjstva,
Svetačkih i bosih nogu?…
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Testament bludnoga sina
Prijatelju, umesto pozdrava šaljem ti jednu svoju venu!
Pogledaj u junsko nebo i veslom zaplovi po mojoj duši.
Tu na obalama, gde se nižu arabeske ladova, mladost spava,
Ogroman mesec mlad i u šumama tako žut.
Tada, zaboravljajući me,
Zapevaj za zorom drugom kad pođeš na novi put!
Zapevaj, da se jedan meteor odroni nad selom
Iz našeg kraja onom arijom neveselom,
Kad poslednji zaškripi đeram!
I petao će kriknuti uz vodenični jaz
Sa osušene ive.
Srce moje niz dve duge šine
Sa zornjačom rastopiće se u varnici brzovozne lokomotive
Kad niz daleke prerije mine.
Kao da si dahom oprao rane onima što na
kontinentima trpe,
Zapevaj! dok čežnjivo pružam ruke
Na neizmernim miljama gde je bol pocepao reči u krpe,
Da već mrzim luke
Gde odmaram telo.
Ako sam skitnica, bar zbog moga pustolovnog srca
Da mirno zaspim sa danima praznim kao dim!
Jer bolno je, bolno, majčina kap krvi uz oblake sa Karpata
Kanula na usne!
O, poljubi mesečevu zlatnu ploču,
Ćemane u selu i hajduka u gori!
Kad jesen brezove naše šume obavija teškim snima
Pomisli da sam nesrećni Ruđin
Što osamljeno luta dalekim drumovima…
O, ti što imaš ruke pune malja i južne
sentimentalnosti
Protumači moje snove!
Potrebno je u budućnosti da me neko spase banalnosti,
Danas kad pijem i menjam vozove,
Sav predan ogromnoj slovenskoj fatalnosti.
Proteraj čamac, niz krvotok moj pre no što mi kose osede,
Biće kao da je petao sa bunjišta probudio moje detinjstvo
Sa kljunom s one strane neba, zaboden u srce jedne zvezde
Od jutra blede!
Protumači moje ljubavi, bol i čudne dane
Lutanja bratstvom s polova na meridijan, -
Bog oči otvara onde gde prestaje moj san
Iz ove noći nezaspane!
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Uobraženje
Voleo sam nekad bez potrebe da zamrsim stvari,
Kao što naopako u cirkusu klovnovi konje jašu,
Ali u krčmi,gde kiseli duvanski dim zidove garavi,
gde se čoveku svašta u glavi javi,
- Zašto u životu nijednu ja ne razbih čašu?
Mnoge sam noći u krčmi probdio,
Kući da ne dospem,
Često sam do zore pio
Da iz čaše ni kap ne prospem.
Vino za mene ne beše ko za ništariju drugu
Pohlepna navika sebe da uništavam,
U njemu sam mnogu svoju tugu
Umeo tiho da uspavam.
Samo mi jedno nikada ne uspe, makar i da se posrne,
Alkoholom da izbrišem čudan lik jedne žene
I oči njene crne,
Nekom teškom tugom bolno ukočene.
Na dnu čaše taj lik me je progonio,
I sve je zalud bilo!
Uzalud se ludo i krvnički pilo, -
crn se pogled na dnu čaše krio!…
Ako bi tada neko, ma i slučajno čašu razbio,
U srcu bi mi grdnu otvorio ranu.
Zbog toga zamalo jednom da nisam ubio
Neku bitangu pijanu.
-
Odg: Rade Drainac - Poezija
Voz odlazi
Žene ove nose plavetnilo ljutog kamena u očima krupnim,
Ubio me mesec samoće i balkanske šume
Kad voz u vrbljak uđe na večernje oblake misli ostavljam
O bulevari i na mansardi slatki košmari
Žongleri iz zimskoga cirka i bedna balerina iz Šomijera
Dajte mi da dišem na ovim vedrim drumovima:
Ja sam brat fabrika, mostova
I sarhasta iz latinskog kvarta.
Boga mi, ako ovde ostanem
Umreću još meseca marta
Ili ću se ubiti na nekom sprudu kad vode promene lik.
Da mahnem rukom na naše žute stranice
I onako
Ozdraviću kad vidim neko pikantno venecijansko lice.
Tako mi Hrista, tužno u rodnom kraju
Umreću kao pesimista!
Nebo je naše lirsko kad oblaci dođu sa dalekih Karpata.
Ni umorne žene u kišna jutra na pragu biroa
Ni pesma pisaćih mašina
Od neke neodređene tuge
Meni se bolno u septembru pod mostom svira okarina.
O mostovi što vezuju sa daljinom u ovoj ekstazi:
Kao crnac na palubi broda za tugom gradova
Umreću tragično u kafanskom kutu.
Mrzim slovensku tugu kao na anzis kartama
Dušu bih hteo da oslobodim od vinograda i zvezda
Nebo je u bioskopu plavo kao likovi dece na keju
Pijan bih u neku zoru da prođem pored Ajfelove kule
Kad me duša boli da spustim glavu na dojke neke propale devojke
I ceo život u mrki dimnjak gordo da odenem
No čudno je samo to u mojoj mladosti:
Uvek na stanicu prispem kad voz krene.