Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Vojislav Ilić (Beograd, 14. april 1862. — Beograd, 21. januar 1894), pesnik, Beograđanin, sin pesnika Jovana Ilića, Vojislav je proživeo kratak i težak život. Bolešljiv još od detinjstva, on je slabo mario za učenje. Školu je napustio posle trećeg razreda gimnazije zbog slabog uspeha. Kasnije je na svoju ruku pohađao predavanja u Velikoj školi, aktivno učestvovao u književnom i političkom životu studentske omladine, ali ispite nije polagao. Njegovom obrazovanju je pomoglo što mu je dom bio stecište književnika i pesnika. Tu je upoznao Đuru Jakšića, te se kasnije i oženio jednom od Jakšićevih kćeri. Učestvovao je kao dobrovoljac u bugarskom ratu 1885. godine, 1887. stupa u službu kao korektor Državne Štamparije, a 1892. namešten je za učitelja u srpskoj školi u Turn Severinu. Iste godine postaje pisar ministarstva unutrašnjih dela, a 1893. vicekonzul u Prištini, po njegovoj želji da ide na Kosovo. Međutim, njegovo slabo zdravlje ga primorava da se vrati u Beograd gde uskoro i umire. Vojislav IlićU životu u mnogome je delio sudbinu drugih pisaca svog vremena: često je menjao nameštenja u Beogradu i unutrašnjosti, živeo u oskudici, veliki deo vremena provodio u kafani i neurednim, boemskim životom još više pogoršao svoje ionako slabo zdravlje, zbog političkih uverenja bivao proganjan od vlasti, i umro mlad. Iako je pisao kratko vreme, svega petnaestak godina, ostavio je obimno i raznovrsno delo. Za života je objavio tri zbirke pesama (1887, 1889, 1892), kojima treba dodati veliki broj pesama rasutih po časopisima i zaostalih u rukopisu. Nekoliko slabih proznih pokušaja pokazuju da je Vojislav, slično Branku i Zmaju, bio prvenstveno pesnik, da je umeo dobro pisati samo u stihu. Po Jovanu Deretiću Ilić je u srpskom pesništvu izvršio ono što je desetak godina ranije zahtevao S. Marković: odlučan raskid s romantizmom. Međutim, njegove književne težnje samo se delimično poklapaju s Markovićevim programom i s realističkom poetikom. U nekim pesmama on je bio glasnik naprednih ideja svog doba, oštar kritičar društvenih i političkih izopačenosti. Ali, njegova poezija, gledana u celini, suprotna je duhu tendenciozne, pragmatične književnosti za koju se zalagao programski realizam. Svojim estetizomom i formalizmom Ilić je otvorio put drukčijoj poeziji, poeziji kojoj je podjednako strana orijentacija realista na običnu stvarnost i zahtevi ideologa za uključivanje književnosti u društvene i političke borbe, poeziji u kojoj je najvažniji momenat briga za samu sebe, za svoje vlastito umetničko biće.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Anđeo mira
Noć duboka vlada, i sve živo spava;
Na starome tornju ponoć otkucava.
I u tom času sa grančicom krina,
Anđeo se spusti sa rajskih visina.
Sve pospalo ćuti, niko se ne budi;
Ne vide ga zveri, ne vide ga ljudi.
Al’ oseća granje – pa se tiho svija;
Oseća ga lahor – pa tiho čarlija.
I Anđeo Mira, kroz duboku tamu,
Spusti se pred oltar u pustome hramu.
Pa prekrstiv ruke na blažene grudi,
Rujnu zoru čeka da nebom zarudi…
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Ciganče
Bezbrižno i milo dete! Podigni vitice svoje!
Kako si čupava strašno! Ah, tvoje usnice rujne,
I strasno vatreno oko, i grudi sveže i bujne
Vesele oko moje.
Dodaj mi zlatni pehar! Iz očiju tvojih lane,
Ja čitah strašnu povest, koje se mnogi još seća:
Kad Bahus podiže vojsku na plodne indijske strane,
Na zemlje mirisnog cveća,
U vihorima strasti, sa divljom, pomamnom vikom,
Skakaše bezumna vojska od ljudi, žena i zveri.
I drevne indijske gore oglašavahu krikom
Istoka bujne kćeri.
Cigance, tako mi Baha! I ja sam međ` njima bio!
No ti mi objasni sada: šta cinim ovo, i gdi sam?
Ja vidim da sam pijan, iako – zašto bih krio? -
Dirnuo pehar nisam.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Danaja
Nekad je gromovnik, silno zaljubljen, išao tebi
Sa zlatnom, obilnom kišom. No svetla mladost je prošla,
I ti snuždena stojiš na njenom obronku travnom,
Jer starost već je došla.
Vreme je izrilo bore po tvome čeocu tavnom-
I zlatne nestade kiše,
I gromovnika s njome. Na oltar ljubavi tvoje
Ni bakar ne pada više.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Elegija
Prestaću i ja skoro. I sa mnom,zanavek možda,
spomen ljubavi tajne zelena pokriće trava-
i večni zaborav s njome.
Na mome spomenu surov istrven natpis biće tad.
No ti ,kojoj sam pev’o mlad,u tavnoj,jesenskoj noći,
slušajuć’ poznate zvuke,
hoćeš li s tugom tada pobožno sklopiti ruke
za pokoj umrlog znanca?
Hoćeš li pojmiti tada nejasne reči moje,
i teret ljubavnih jada,
i tajni uzdah moj?
O,znaj da ljubav moju ni večnost otela nije,
ni gusta,zelena trava,što sunce nada mnom krije,
ni hladni prekor tvoj.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Grm
Munjom opaljen grm na surom proplanku stoji,
K’o crn i mračan div. I guste travice splet
Gordi mu uvija stas; – i gorski nestašan lahor
Leluja šaren cvet.
I zima dođe već, i svojom studenom rukom
Pokida nakit sav, i goru obnaži svu; -
Al’ mnoga zima još sa hladnim vetrom će doći,
A on će biti tu.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Ispovest
Na trosnom čunu, bez krme i nade,
U meni vera gubi se i mre;
Ja više ništa ne verujem, ništa
Il’ bolje reći: ja verujem sve.
Na moru burnom ljudskoga života
Prerano sam upoznao svet:
Za mene život nistavna je senka,
Za mene život otrovan je cvet.
Trpi i živi… Prijatelju dragi,
O mnogo čemu mislio sam ja -
O blago onom, ko ne misli ništa,
Taj manje tuži, manje jada zna
. . . . . . . . . . . . . . .
Burne su strasti izvor mnogih zala,
Nesreći ljudskoj početak je strast;
More života one strašno mute,
Nad ljudskom dušom njihova je vlast.
. . . . . . . . . . . . . .
Sve, što god živi-svom se padu kloni
Promenom vreme označava hod;
Ono nam daje veru i obara,
Slabi i snaži ceo ljudski rod.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Jesen
Ko gorda carica i bajna, sa snopom zlatnoga klasja,
Na polju jesen stoji. Sa njene dražesne glave
Lisnatih vreža splet čarobno spušta se dole,
Do same mirisne trave.
Puhorom posut grozd u jednoj podigla ruci,
I slatko smeši se na nj. Pitome i blage ćudi,
Priprema ona das spokojne večeri i dane,
I žetvu bogatu nudi.
Kako je mamljivo sve! Na starom ognjištu mirno
Puckara crvenkast plam. Kad magla pokrije ravni
I vlagom ispuni zrak, tu prošlost vaskrsne drevn,
I gatke vremena davni’.
I pozno u tavnu noć razgovor spokojno bruji,
Dok dremež ne svlada sve. I strašno šaptanje tada
Kroz mirni prosusti dom al’ i to gubi se brzo,
I san lagano pada…
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Kad se ugasi sunce
Kad se ugasi sunce i tama na zemlju sađe
i velom zvezdanim svojim pokrije burni grad,
I polja, i dolje, gore; kad lahor ćarlija slađe
Kroz opusteli sad -
Ja siđem usamljen u noć. I reči tajanstvene
Sa usana mojih tada odgone san i smrt;
Duhne nenadni vihor i sve se iza sna prene,
Oživi ceo vrt.
I staro, stoletno hrašće zašušti monotono
Starinsku nekakvu pesmu, starinski neki jad;
Beli se zanija cvetak, ko malo srebrno zvono
Zapeva ceo sad.
Iz mraka, iz neba, zemlje, izviru čudesne priče,
Glasova sve jače biva i vazduh čisto vri…
Jedan se cereka ludo, a jedan očajno kliče,
Kao duhovi zli.
No ja ih razumem lepo. To nisu nečiste seni,
No moje nemirne duše neopevani jad.
Oni se otimlju burno i svu noć pevaju meni
Kroz opusteli sad.
Odg: Vojislav Ilic - Najlepse pesme
Ljubim te, dušo
Sumračak pada: tišina se svija,
u milju tone vasiona sva;
večernja zvezda treperi i sija:
veselo sve je – samo nisam ja!
Nemir mi stisko umorne grudi,
nesrećno srce što ljubiti zna!
Kroz tiha polja srdašce mi žudi
daleko tamo, u bajniji svet:
da zlato moje iza sanka budi
uz glasak frule, uz uzdisaj klet…
Il da joj šapne povetarcem blagim:
ljubim te, dušo, više nego svet!