Taoci krize kapitalizma


I dalje mu se u govoru provuče ijekavica, kada izgovori neku riječ koja se ne koristi često i koja je rjeđom upotrebom izbjegla ekavizaciju. Da, Slobodan Reljić je rodom sa ove strane Drine, iz Teslića. Najdugovječniji je urednik magazina NIN, iz poslednje faze dok se iz ove redakcije mogla sastaviti vlada. Po onoj čuvenoj, da svaki novinar NIN-a može biti ministar, a nijedan ministar ne može biti novinar ovog lista.
Povukao se iz novinarstva sa pozicije pomoćnika glavnog urednika Večernjih novosti, razočaran, uz izdavanje knjige Kriza medija i mediji krize. Doktorirao je na temi Promena karaktera medija u savremenom kapitalizmu: uzroci, posledice, akteri i danas predaje sociologiju na Učiteljskom fakultetu u Beogradu.

Odlučio je da apstinira od novinarskog pisanja, ali za časopise piše sociološke eseje. Kako smo i slutili, novinar teško može otići u penziju, pa ćemo od jeseni čitati njegove kolumne u jednom nedeljniku.

Spektar pitanja za koje je Slobodan Reljić odgovarajući sagovornik je širok. Počeli smo sa aktuelnom krizom u Ukrajini i njenim širim kontekstom, nastavili sa stanjem medija kod nas i u svijetu, u šta se umiješala i politika.



Koliko daleko može da ide kriza u Ukrajini?

- Vrlo daleko. Dalje nego što Zapad može da predvidi. Mislim da je to sasvim dobro opisao Helmut Šmit pre tri meseca. Devedesetpetogodišnjak, čovek koji je Nemcima, po nekim anketama, najomiljeniji kancelar u istoriji, rekao je da „ukrajinska kriza poprima oblike krize pred Prvi svetski rat! Opasnost da se situacija otme kontroli, kao u avgustu 1914, raste iz dana u dan”, rekao je Šmit u intervjuu „Bild cajtungu”. Na pravom mestu, jer i tabloidizirani mediji samo dodaju benzin na vatru.

Dakle, može da ide do rata! Velikog rata, tako su zvali Prvi svetski rat. To što u ovom trenutku gotovo niko ne vidi rat tako blizu nije nikakva činjenica. Zar mislite da je Franc Ferdinand imao na umu rat kad je krenuo u Sarajevo? Ili da je nemački kajzer znao kako će reagovati kad Rusija izvrši opštu mobilizaciju? Ne treba imati neko veliko poverenje u racionalnost ljudi. U ostalom setićete se, u Bosni pre petnaest godina, niko nije verovao da će biti rata do trenutka kad se više iz njega nije moglo izaći.



Da li je ovo najzategnutiji odnos Zapada i Rusije od kubanske krize?

- Ovo vreme se ne može porediti sa Hladnim ratom. Hladni rat je bio fingirani i kontrolisani sukob dve velike sile koje su se između sebe respektovale i tačno su znale da bi rat između njih bio istrebljenje. Bile su podeljene zone uticaja. Kad je varničilo na Korejskom ostrvu, nađeno je solomonsko rešenje. Rasekli su Koreju na pola. U Mađarskoj su Sovjeti intervenisali bez otpora Zapada. Samo je pokrenut propagandni mehanizam.

Kad su Francuzi gubili kontrolu nad Vijetnamom, uleteli su Amerikanci. Vijetnam je dobio onoliko za koliko se izborio krvlju. Da su hrabri Česi bili spremni da iz pivnica izađu na front, da se za samostalnost svoje države bore na bojnom polju, a ne u pozorištu, onda je Praško proleće imalo šansu da istopi Kremaljsku zimu. Ovako je od tog otpora ostalo nekoliko dobrih knjiga. Kubanska kriza je bila kriza najvećeg rizika, ali Havanu su osvojili Kubanci, braća Kastro i Če Gevara a ne Hruščov i Kosigin.

Dakle, u Hladnom ratu su se znala pravila. Danas živimo u vremenu u kome se okončava Pax Americana. Amerikanci su pokazali da nemaju mudrost da vladaju sami svetom. Njihova „arogancija moći” ih je učinila za četvrt veka najomrznutijom zemljom na svetu. Njihova moć se topi, ali oni nemaju sposobnost da procene koliko su oslabili. Rusi se nisu petljali u Libiji i bezobzirna NATO sila je od zemlje reda napravila haos. Iza njih svuda ostaje haos. Aganistan, Irak, Libija... U Siriji je ta mašina stala...



Kome je rat neophodan?

- Zapadu. Ukrajina je, u nekom smislu, nastavak sukoba u Siriji. Samo mnogo, mnogo radikalnije i rizičnije. A Velika depresija toliko pogađa Zapad da im je nekakav rat nužan. Čak i kad ne bi sistematski gubio poziciju svoje nadmoći Zapad bi teško mogao da izbegne rat.

Naime, mi smo taoci velike krize kapitalizma. Krize u kapitalizmu su ciklične. Nikolaj Kondratjev, ozbiljan ruski ekonomista u postrevolucionarnom periodu, posle Prvog svetskog rata to je pokazao sasvim jasno. U „fazi A” u kapitalizmu sve cveta, raste, napreduje. Onda se dođe do vrhunca i nastupa „faza B”, faza opadanja, nezaposlenosti, haosa, raspada. Postoji i dno, pa opet počne rast. Ali, dotle, do dna – naravno, ne postoji merač kojim se to izmeri – kao što se govori u onim vicevima o Ciganima: „neki će izginete, neki će preživimo”.

Ratovi, revolucije, lomovi tu nisu ništa neuobičajeno. Ovo je vreme nove Velike depresije. Nije nevažna činjenica da mi živimo u poznom kapitalizmu i bar pola veka se već nagađa: šta dolazi posle kapitalizma? I, to nisu bapske priče. Zapad kao „civilizacija kapitalizma” je zato ugroženiji nego drugi. Ono što se zove BRIKS, na primer, oslobađa se američke hegemonije i stvara novi svet. Oni koriste sredstva Zapada, ali to nije njihov habitus. Oni dolaze iz civilizacija koje imaju druge vrednosti.



Prije je bio samo SiEnEn, sada postoje i druge globalne TV mreže. Da li smo novim globlanim mrežama dobili medijsku širinu, ili samo ruski, arapski SiEnEn?

- Mediji su danas posebna priča. U kapitalizmu, koji se drži demokratije kao političkog uređenja, mediji imaju važnu ulogu. Oni, kako je govorio Džon Milton, društvu daju najvažniju robu – istinu. Zato su novine i novinari bili uvek deo korenitih društvenih promena. „Majka svih revolucija”, kako je govorio Viktor Igo. Danas su mediji najtvrđi front, poslednja odbrana neoliberalizma koji umire na nogama. I deo ratne mašinerije, čemu je simbol bio američki Si-eN-eN. Danas Si-eN-eN deluje kao uvela ruža. Pošto zastupaju mrtvu ideju, nema života u jednoj savršeno dizajniranoj proizvodnji, ali nekredibilnih vesti... Više ni novinari koji izgovaraju one rečenice ne veruju da to vredi više od plate, koja je, inače, sve manja.

„Raša tudej” i „Al-Džazira”, iako su napravljeni na odumirućem modelu Si-eN-eN-a, deluju živo. U svakom slučaju, življi su od prototipa. Zašto? Zato što njihov napor nosi izazov. Oni se bore sa velikim porobljivačem svetskog razuma. To je onaj biblijski obrt: kad David iz svoje inferiornosti pokaže da Golijat nije nepobediv.

Tu je teško govoriti o medijskoj širini. Ovde se radi o propagandnom ratu. To je Putin doveo do apsurda. Dao je ljudima koji znaju kako se to radi da naprave televiziju koja će Zapadu da radi ono što je drugima radio Si-eN-eN. I danas je „Raša tudej” najgledanija strana televizija na Zapadu. I on i Arapi su uspeli. Poništili su globalni američki propagandni monopol. U tom smislu je to napredak. Inače, ako govorimo o novinarstvu u njegovom izvornom obliku ovo je neka vrsta potpunog amputiranja novinarske savesti. Ne znam da li iza toga ima novinarstva kako sam ga ja doživljavao i sanjao.



Možemo li o tome na primjeru obaranja malezijskog aviona...

- Tu se lepo videla panika Zapada. Da se nametne interpretacija događaja, po svaku cenu. Ništa se nije proveravalo, niti dokazivalo. Histerija je poništavala i ono malo kredibiliteta koje mediji još imaju. Kad je to izgubilo upotrebnu vrednost, priča je stavljena ad akta. Niko ne zna šta se desilo, ali nikoga to više i ne zanima. To će se posle raspravljati u feljtonima i memoarima. Sada više nije municija u propagandnom ratu. Ide se dalje. Ovo je sve mnogo gore nego u vreme ratnih sukoba u vreme rapada Jugoslavije. Ukrajina je i agonija medijskog izveštavanja.



Kako vam izgleda politika zvaničnog Beograda?

- Zvanični Beograd uglavnom pokazuje da uopšte ne razume u kom vremenu se nalazimo. I ne pokazuje ni da ima svest da bi valjalo da se ponaša u skladu s „duhom vremena”. Moglo bi se razumeti da neko taktički govori o „putu u Evropu”, da o Evropskoj uniji govori kao o mogućem cilju. Ali bacati sve karte na Uniju koja ni sama ne zna šta će sa sobom, e to, mislim, sem nekoliko autističnih državica na Balkanu, nikome ne bi palo na pamet.

U tome je Srbija još smešnija. Jer, ovi ostali mogu i da nađu neki smisao u toj slepoj odanosti Evrpskoj uniji. Unija je bila njihov saveznik i arhitekta tih državnih tvorevina. Ali Srbija, kojoj su te zemlje bombama iz nebeskih visina ubijale decu, koju te zemlje i dalje cepaju kao onu Tuđmanovu salvetu... To je malo mazohistički. Malo više, tačnije rečeno.



U godini kada se obilježava početak prvog svjetskog rata, Vučić je promovisao Njemačku kao saveznika, da li ima to smisla?

- Sem što, zasad, ispunjava ultimatume koje donosi onaj besprizorni filolog Andreas Šokenhof, Merkelin poštar, nema tu ništa drugo. Uostalom, čega bi moglo i da bude. U vekovnim geostrateškim nemačkim projektima Srbi su „remetilački faktor”. Nije to ni dobro ni loše. To je prosto tako. Konstanta!

Ako sumnjate, ne treba vam mnogo znanja da bi to shvatili: dovoljno je malo površnih znanja iz dva svetska rata. Sećam se kad je Angela Merkel dolazila u posetu Beogradu a tadašnji predsednik Boris Tadić govorio o „tradicionalnom prijateljstvu dva naroda”. Kažem na RTS da bi se pre moglo, iako nije lepo, govoriti o „tradicionalnom neprijateljstvu dva naroda”, a voditeljka se ukoči. Ali, kad sam spomenuo dva rata, devojka se opustila.

Nemci su najvažniji narod u Evropi, veliki narod, veliki igrač i voditi politiku bez njih u vidu bilo bi sumanuto, ali verovati da su oni fascinirani samoponižavanjem jedne nacije koju oni, bez obzira ne sve, respektuju, vrlo je naivno. Bićemo upotrebljeni za sve nemačke igre, a oni nikad neće odigrati ni jednu igru za nas. Drugo, u Beogradu se ne razume da ne postoji stvarna zajednička politika u Evropskoj uniji. To je samo pojavni oblik. Iza toga se vodi surova politika, stalnog usklađivanja interesa. To što je dobro da Srbija radi po nalogu Nemačke, ne mora uopšte da bude dobro za London ili Pariz. Vučića tek čekaju velika evropska iskušenja.



Da li je nova vlast u Srbiji napravila neki potez koji vam uliva optimizam?

- Nova vlast nema ni jednu ekonomsku ideju koja nije testirana kod MMF ili Svetske banke, nije donela ni jedan zakon koji nije napisan u Briselu, nema nikakav plan koji ne znači prodaju onog što je preostalo... Sve štednje i žrtvovanja će biti prebačeni na najnezaštićeniji deo naroda. A ta nova vlast je jedino bila efikasna u predaji delova srpskog naroda prištinskim vlastima. Sve ostalo propada: Crvena zvezda, Politika, Galenika... Ima li tu išta optimistično? Nemojte samo da mi sada ubacite Novaka Đokovića...



Srbija je dobila novi zakon koji je usmjeren na privatizaciju medija. Da li to može ”donijeti sreću” ovoj oblasti?

- To je deo opšte klime propadanja. Kakva privatizacija! To je put u likvidaciju tih medija. Ko će kupiti te medije? Kako mi ne znamo te kupce? Odakle će oni doći? Možda Srbija ima više medija nego što joj treba da bi bila informisana, ali koje će to tržište odrediti ko treba da preživi. U ovakvoj zemlji, sa ovakvim vlastima, jedina potreba su tabloidi...



Da li tabloidi obilježavaju medijsku sliku u Srbiji? Da li ih je moguće zaustaviti?

- Moramo, ipak, biti precizni. Nije to samo stanje u Srbiji. Tabloidni pogled na svet je obeležje ovog vremena. Problem s tim pogledom je što je on impotentan. On ništa ne može da napravi, ništa se novo iz toga ne može da začne. Ponavljamo banalnosti i grejemo se na bengalskim vatrama. Zavaravamo se u svojoj mišjoj rupi. I gubimo vreme. A vremena su veoma ozbiljna. I opasna. Sve se to plaća na kraju. Boleće nas glava od tog mamurluka.

Sve će biti zaustavljeno, samo će tabloidi opstajati, jer u ovkavom sistemu jedino se oni onima koji odlučuju čine smislenim. Šta će im ozbiljna štampa? Pa, sve ovo kad se ozbiljno pogleda je da čovek zanemi. Zamislite zemlju u kojoj, kao imaš stranog investitora, a onda država daje plate za radnike koje je on kao zaposlio. Ili jedna od zemalja sa najboljim uslovima za proizvodnju hrane, sa izobiljem vode, očekuje od „sinova pustinje”, čije sve oaze nemaju vode kao Zapadna Morava, da joj unaprede navodnjavanje i proizvodnju hrane.

Ili, otkad postoji kapitalizam borba je za 51%, za „zlatnu akciju”, nešto, da bi neko upravljao proizvodnjom, a u Srbiji je pronađeno da i kad imaš vlasništvo daješ drugom da upravlja. I to se proglašava uspehom. Velikim uspehom. Ili, da tvrdiš da je najvažnije za nacionalnu vojsku, male države, koja nema nikave pretenzije da osvaja svet da učestvuje u međunarodnim misijama. To kad budemo pričali unucima u nekim normalnim vremenima, deca će reći da smo bili baš maštoviti.



Zašto je tako malo, i kvantitativno i kvalitativno, Republike Srpske u medijima u Srbiji?

- Pa, kad su mediji ovakvi, to može da znači dobro. Ko nije u ovakvim medijima, može biti da je normalniji od nas. Dobro, znam da ovo nije odgovor. Republika Srpska je malo izvan interesa vlasti koje ne bi volele da im se prigovara iz Brisela. Jer što se Beograd manje bude brinuo o „srpskom pitanju”, to će se na njega blagonaklonije gledati. Reći će im da su kooperativni. Time se oni ponose. Kako su stvari krenule, „srpski rod” će ostati samo u himni. Ali to u istoriji nije ništa novo. Mislim da to, ipak, nije neki razlog za brigu. To su političke igre. A javno mnjenje je samo trenutna slika, a ispod nje uvek postoji stvarnost, idu procesi... Samo ćemo svi jednog dana shvatiti da nam je voda prešla preko usana.



Kakav je odnos Srpske i Srbije, i koliko su ozbiljne tvrdnje da se od Beograda tražilo da pritišće Banja Luku, ili da npr. pusti Dodika niz vodu, kako se ponekad spominjalo?

- Iako do nekog novog Vikiliksa, nećete moći da nađete pismenu potvrdu toga na kakvom se odnosu službenog Beograda prema službenoj Banjaluci, insistira od onog što se kod nas još uvek zove „međunarodna zajedinca” (iako se radi o SAD i nekoliko zapadnoevropskih država koji sebe doživljavaju upravljačima sveta) možete slobodno verovati da su te priče tačne. Odnosno, nećete uopšte pogrešiti ako se ponašate kao da znate da je to tačno. Svako ko je, bar ponekad zalutao na večeru kod ambasadrora tih zemalja, zna da je to za njih „uobičajena procedura”, što uostalom oni i javno priznaju.

Ipak, važno je razumeti da ti ambasadori nisu svemoćni, a često su i njihovi interesi – i državni i lični – međusobno suprostavljeni. Onda, danas su sve jači uticaji sila koje mi kao zamorčad zapadne propagande i dalje ne zovemo „međunarodna zajednica”. Naravno, najvažnija je realna moć koja stoji iza interesa naroda. Tu su političari važni, oni mogu da budu uz narodni interes što je važno, ali ako i ne drže do naroda i veruju da su pametniji od naroda i da narod ne zna šta je za njega najbolje, što nije retko, to nije kraj sveta. Ipak su ovo društveni procesi, koji deluju kao i prirodni – kao sila zemljine teže, na primer. I oni koji veruju da je njima dato da „menjaju svest naroda” ili je prirodno da oni iz svoje pameti „ruže narod” neće daleko odmaći.

Što se tiče Dodika, njegova politička sudbina će pre zavisiti od njegovog odnosa prema sirotinji raji u ovom teškom vremenu nego od Vučića. On jeste nepromišljeno podržavao Demokratsku stranku i svog druga nejakog Borisa u predizbornoj kampanji, ali to je već prošlost. Nažalost, mi živimo u vremenu kad naši političari pre mogu da učine nešto loše za nas nego nešto dobro. Moramo da se nosimo s tim osećajem i sa tom činjenicom. Zato sam ja sklon da verujem da je za odnos Srpske i Srbije, iako simbolički – a to je velika moć, važnija medalja Velimira Stjepanovića koji je došao iz Abu Dabija na plivalištu u Berlinu da osvoji zlatnu medalju za svoj narod, nego kad se naši političari, nemušto dogovaraju kao državnici sa ograničenim suverenitetom, a voljno podnoseći pritiske Angele Merkel.

Izvor;Official Saj Predraga Andjelica